Samoobmana



Dugačkim hodnikom života
koračamo.
Oko nas galerija nepoznatih
lica.
Iz dana u dan idemo
dalje,
tražeći sliku, 
koja je deo našega bića.
Odjednom ništa.
Na zidu visi prazan ram.
Ne, nije prazan
ima tu nešto,
to lik je neki,
nama znan.

Ta slika nije kao i druge,
Jer stalno menja oblik svoj.
Iz okvira sa osmehom na nas
gleda,
i otvara nam poznate predele
svoga pogleda.

Nešto se cepa, obuzima jeza,
magla kao koprena sa očiju pala,
i vidimo,
to duša naša zove iz ogledala.

Kako duša u
tudjem oku da se
nadje ?
Srce se skupi,
krv ledi i ključa,
zar čovek se sme
prepustiti zovu svoga
srca.

Zalepljen stojiš,
bežat bi hteo.
Ta ljudi moji,
to nije ljudiski,
jedno je tražiti a druge
sresti.

I brzo dalje, što dalje,
dugačkim hodnikom života,
beži,
      traži             i grcaj ...

Nema komentara:

Objavi komentar

Početak

Često se pitam kako preživeti ovo ludo vreme i sačuvati ovo malo duše? Možda se treba zavući u pećinu kao zver, lizati svoje ran...